Pogledah se u izlogu, blijed, zut, divno izvezenih kapilara, zmijanjski vez u ocima, ipak zgodan decko. Nasmijesih se folklornim vrijednostima, popravih jaknu i zaputih u Stari fenjer. Мој razum је magnum 44, najmocniji pistolj nа planeti. S njim resetam po emocijama, one krvare kao poljske bolnice Krfa pocetkom dvadesetog vijeka, nekako uvijek ostaju zive. Prazno burence ceka da odustanu. Da li ce se povuci ili opet znaju da blefiram? Nisam pobijedio, ali gospodine, nisi ni izgubio, zivot se kotrlja, smijem se, glasno se smijem, smijem se od srca, kao bebe na tecine grimase. Sef dobro prica viceve, ja se znam saliti na svoj racun, ali ne ostajem duzan. Hepi end
