Svojim Predsnovljem Srdan Mrsic otkljucava vrata koja citaoca vode u lavirint ciji su hodnici umjesto kamenom ozidani neuhvatljivim i stalno izmicucim granicama izmedu jave i sna. Mrsic u taj lavirint, nastanjen utvarama stvarnosti i iskustva, demonima socijalnih kodeksa i intimnim dramama, ulazi voden sumnjom i kategorickom, da izbjegnemo rijec sudbinskom, potrebom za preispitivanjem svakog znacenja i svake izvjesnosti, kao jedinim nacinom koji nudi makar i najkrhkije nadanje, ali i dalje nadanje, da ce se na kraju potrage stici do vlastite re-subjektivizacije i re-ontologizacije vlastitog bica, da ce to bice iz lavirinta izaci oslobodeno tereta pristajanja na kompromise sa svijetom. Citalac koji se odvazi zakoraciti sa Mrsicem u taj lavirint, u njemu mozda nece pronaci odgovore na pitanja koja pjesnik postavlja samome sebi, i onom budnom i usnulom i bunovnom sebi, ali ce pronaci vlastita pitanja koja ce u polutami tog lavirinta pred njim bljesnuti kao kristali ili kao dragulji. Ili kao komadici bezvrijednog zdrobljenog stakla, ali ce i dalje bljesnuti i taj je bljesak ono što ce iskustvo citanja Predsnovlja uciniti dragocjenim.
