Pripovjedac prevaljuje veliki put – od loseg pisanja i knjizevnih konkursa, preko uspomena na odbranu i posljednje dane oca, na tajnovito porijeklo i adolescenciju obojenu ratom, na jedan strahovit zlocin, pa sve do reminiscencija na velika prijateljstva i pokidane niti koje, na ovaj ili onaj nacin, pronađu put ponovnom spajanju. Kao u prvijencu, i u ovom romanu ima nesto od velikih ljubavi, velikih tuga i cjelozivotnih melanholija. Ima u njemu i velikih sklonista od „metafizicke studeni“, u muzici, razgovorima na krovovima zgrada, kafanskim filozofijama, filmu i knjizevnosti. *** „Nikako ovakve recenice ne moze napisati onaj koji nije i sam duboko uzdrman tragedijama, sveprisutnim oko nas. Prepoznatljivi, samoizgradeni stil, brusen ton, neocekivan vez, vodenje nekoliko romanesknih nivoa – sve je potpuno skladno, zvuk je utisan i necujan u gromoglasnom videnju onoga do sebe. Stevo Grabovac poziva nasu savjest na veceru. Odazvati se znaci sresti sebe velikog i uplasenog pred zagubljenom ljudskoscu, pred ogromnom samocom.ˮ Darko Cvijetic „Dok je otac bio ziv, junak je bio mlad. Sad, kad se obreo sam u pustinji, sa svim egzistencijalnim i metafizickim pitanjima na koja se mora odgovoriti ako se zeli nastaviti zivjeti i sad kad bi oca svasta pitao, njega vise nema. A otac je jedina paskalovska tacka oslonca. Hodajuci izmedu svijeta zivih i svijeta mrtvih, junak pokusava rekonstruisati vrijeme koje mu je dosudeno i od slika i rijeci ponovo sazdati sebe, svijet i njegov smisao. „Kakvo je ovo mjesto, duso moja?ˮ, kao da spava Senekino pitanje u podsvijesti svakog poglavlja ovog dinamicnog mozaika neizrecive ratne tragedije, ali i ontoloske, zivotinjski snazne i nepopustljive ceznje za ljudskoscu, bliskoscu i svom ljepotom kojom smo obdareni i koja nam je dostupna.ˮ Miroslav Gojkovic

Pripovjedac prevaljuje veliki put – od loseg pisanja i knjizevnih konkursa, preko uspomena na odbranu i posljednje dane oca, na tajnovito porijeklo i adolescenciju obojenu ratom, na jedan strahovit zlocin, pa sve do reminiscencija na velika prijateljstva i pokidane niti koje, na ovaj ili onaj nacin, pronađu put ponovnom spajanju. Kao u prvijencu, i u ovom romanu ima nesto od velikih ljubavi, velikih tuga i cjelozivotnih melanholija. Ima u njemu i velikih sklonista od „metafizicke studeni“, u muzici, razgovorima na krovovima zgrada, kafanskim filozofijama, filmu i knjizevnosti. *** „Nikako ovakve recenice ne moze napisati onaj koji nije i sam duboko uzdrman tragedijama, sveprisutnim oko nas. Prepoznatljivi, samoizgradeni stil, brusen ton, neocekivan vez, vodenje nekoliko romanesknih nivoa – sve je potpuno skladno, zvuk je utisan i necujan u gromoglasnom videnju onoga do sebe. Stevo Grabovac poziva nasu savjest na veceru. Odazvati se znaci sresti sebe velikog i uplasenog pred zagubljenom ljudskoscu, pred ogromnom samocom.ˮ Darko Cvijetic „Dok je otac bio ziv, junak je bio mlad. Sad, kad se obreo sam u pustinji, sa svim egzistencijalnim i metafizickim pitanjima na koja se mora odgovoriti ako se zeli nastaviti zivjeti i sad kad bi oca svasta pitao, njega vise nema. A otac je jedina paskalovska tacka oslonca. Hodajuci izmedu svijeta zivih i svijeta mrtvih, junak pokusava rekonstruisati vrijeme koje mu je dosudeno i od slika i rijeci ponovo sazdati sebe, svijet i njegov smisao. „Kakvo je ovo mjesto, duso moja?ˮ, kao da spava Senekino pitanje u podsvijesti svakog poglavlja ovog dinamicnog mozaika neizrecive ratne tragedije, ali i ontoloske, zivotinjski snazne i nepopustljive ceznje za ljudskoscu, bliskoscu i svom ljepotom kojom smo obdareni i koja nam je dostupna.ˮ Miroslav Gojkovic