Mišomor za rođake

U novoj zbirci priča Radenko Vadanjel vraća se pitanju što ga je postavio u svome hvaljenom proznom prvijencu Dnevnik besposličara: koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost?
I u Mišomoru za rođake svijet učmalih gradića i sela pozornica je na kojoj se susreću ljudi koji gotovo da se ne miču, no koji čak i tako postaju sudionici neke od bespoštednih bitaka: borbe između bolesnih i zdravih, moćnih i nemoćnih, mladih i starih, sretnih i nesretnih.
Raspadnute obitelji, i one koje na okupu drži samo interes, vječna podozrivost i umorno suučesništvo rođaka – Vada­njelovi pripovjedni krugovi šire se oko starih obiteljskih kuća i zemljišta, a toplo truplo nekretnine, još zaposjednuto čovjekom, često je jedino čime se život hrani: jedina prilika za pokret.
I zato za Vadanjela, ni za njegova čitatelja, nepomičnosti nema. Svijet ljudi ni po čemu se ne razlikuje od ostatka organskoga svijeta: u ritmu koji se ne može i ne treba ubrzavati on se okončava i iznova rađa, a svaki čovjekov pokret – bio on snažan ili malaksao – vodi nas istome ishodu. Mišomor za rođake svijetu u kojem živimo isto je ono što o zapuštenoj obiteljskoj kući kazuje jedan od likova u naslovnoj priči: anamneza psihičkoga stanja, dijagnoza emocionalnog rasapa njezinih stanara.