Bulaja naklada – förlag

Eugen Kumičić (1850.-1904.) hrvatski je pripovjedač i dramatičar u razdoblju realizma, koji se smatra i prvim naturalistom u hrvatskoj književnosti.

Radnja romana Začuđeni svatovi (1883.) smještena je u istarski gradić Lučica i vrti se oko ljubavne priče Marije i Mata, te nedozvoljene ljubavi plemkinje Elvire i pučanina Marka. Kumičić strance predstavlja kao nemoralne i spletkama sklone ljude, a domaće stanovništvo kao pošten i marljiv puk.

Hvarski vlastelin Mikša Pelegrinović (oko 1500.-1562.) autor je "Jeđupke" ("Jejupke"), zbirke pokladnih maskerata, pjesama pučkog karaktera koje izgovaraju sudionici pokladne povorke, vjerojatno nastale između 1525. i 1527. po uzoru na talijansku cingaresku. Sačuvana je u dvije verzije: jedna je tiskana u Veneciji 1599. godine pod imenom vjerojatno nepostojećeg dubrovačkog pjesnika Andrije Čubranovića, a druga u rukopisu kojega potpisuje sam Pelegrinović.

"Jeđupka" je postigla veliki uspjeh i imala brojne oponašatelje u stoljećima koja su slijedila, a danas ju se smatra jednim od najuspjelijih djela starije hrvatske književnosti.

Janko Polić Kamov (1886.-1910.), prozaik, pjesnik i dramatičar, jedinstvena je pojava hrvatske moderne književnosti, te preteča kako hrvatske tako i svjetske književne avangarde. Djela Janka Polića Kamova izazvala su brojne kontroverze u svoje vrijeme, a objavljivanje im je bilo zabranjivano, dok su mu drame proglašavane neizvedivima i odbijane.

Drama "Na rođenoj grudi" jedna je od dviju drama, uz "Tragediju mozgova", koje je Kamov u vlastitoj nakladi objavio za života, 1907. godine. Odraz je autorovog mladenačkog buntovništva i neobuzdanosti kojima se u anarhističkom duhu suprotstavlja ustaljenim društvenim normama i ljudskom licemjerju.

Đuro Arnold (1853.-1941.) jedan je od najuglednijih hrvatskih filozofa i pedagoga, prvi doktor filozofije promoviran na zagrebačkom sveučilištu, gdje će kasnije postati rektor, klasični metafizičar i tradicionalist, te osnivač hrvatske pedagogije. Njegov pjesnički opus obilježen je njegovim filozofskim opredjeljenjem - pjesmama dominiraju refleksivni i domoljubni, ali i ljubavni sadržaji. U raspri "starih" i "mladih" priklonio se "starima".

Izbor iz Arnoldovog pjesništva donosimo prema za njegovog života objavljenom izdanju: Izabrane pjesme, Zagreb, 1923.

Prva drama Srđana Tucića (1873.-1940.), jednočinka Povratak, "paradigmatski tekst našeg kazališnog verizma ili naturalizma" (Senker), smatra se vrhuncem hrvatskog modernog teatra. Uspjeh njezine praizvedbe 1898. godine najava je novog razdoblja u hrvatskoj drami i teatru, koje raskida s konvencijama, te uvodi subjektivnost i individualizam. Brojna kasnija Tucićeva dramska i prozna djela nisu toliko dobro primljena, pa je on, nakon Sofije, Pariza i Londona, po završetku Prvog svjetskog rata otišao u New York i tamo ostao do smrti, prekinuvši sve kontakte s hrvatskim književnim životom – zbog čega je danas pomalo i zaboravljen autor.

Radnja Povratka smještena je u sumornu seosku kolibu u Tucićevoj rodnoj Slavoniji. Sažetim izrazom i zgusnutom radnjom, u erotiziranoj atmosferi, naturalistički su obrađeni motivi brakolomstva i ubojstva, ali se dotiče i socijalnih motiva, odnosa sela i industrijskog grada, te problema bijede.

Eugen Kumičić (1850.-1904.) hrvatski je pripovjedač i dramatičar u razdoblju realizma, koji se smatra i prvim naturalistom u hrvatskoj književnosti.

Roman Gospođa Sabina objavljen je 1883. godine i spada u Kumičićev naturalistički ciklus djela, gdje do posebnog izražaja dolazi autorova pravaška ideologija. Kumičić se javlja kao žestoki kritičar tadašnjeg hrvatskog društva koji uzroke svih nedaća nalazi u strancima i odnarođenim pojedincima koji vlastitu materijalnu korist stavljaju ispred općeg dobra. U središtu radnje ovog romana salon je Lozarovih, okupljalište širokog spektra ljudi iz zagrebačkog društvenog i kulturnog života kojim dominira naslovni lik djela. Sabinin unutarnji pokretač djelovanja želja je za materijalnim bogatstvom, obilježen lažima i spletkama koje neće zaobići nikoga u njezinoj okolini, a pritom će žrtvovati i sreću vlastite kćeri. Zabilježene su mnoge negativne pojave tadašnjeg zagrebačkog društva (korupcija, licemjerje, gramzivost za društvenim statusom i novcem) koje likove u romanu dovode do potpunog moralnog pada.

Vojnovićeva dramsko-lirska prigodnica ("pjesnička slika") Gundulićev san nastala je povodom postavljanja Rendićevog spomenika Ivanu Gunduliću u Dubrovniku 1893. godine.

Ivo Vojnović (1857-1929) je najistaknutiji hrvatski dramatičar moderne, nazivan i "posljednjim velikim dubrovačkim piscem". Remek-djelima mu se smatraju drame Ekvinocijo (1895.) i Dubrovačka trilogija (1903.), izvođene na brojnim europskim pozornicama.

Dubrovački pjesnik buntovna i nemirna duha Stijepo Đurđević (1579.-1632.), vlastelin koji je neprestance bio u sukobu sa zakonom i često u progonstvu, autor je šaljivog spjeva "Derviš", uspjele i duhovite parodije petrarkističke ljubavne lirike, jednog od najvrednijih djela starije hrvatske književnosti uopće. Poznat i kao "Dervišijata", bio je omiljen među starim Dubrovčanima. Glavni lik, ljubavni "patnik", priprosti je i siromašni turski isposnik - derviš, k tomu još i starac...

Stijepo Đurđević je pisao i ljubavne pjesme naglašene senzualnosti, kojih je sačuvano svega nekoliko.

Euripid (oko 480.-406. pr. Kr.) je najmlađi u nizu tri slavna grčka tragičara (nakon Eshila i Sofokla). Orijentiran prema realizmu, prvi je radio psihološku karakterizaciju likova te se smatra tvorcem psihološke drame.

"Ifigenija među Taurijcima" nastala je - pretpostavlja se, jer podaci nisu sačuvani - između 414. i 412. godine prije naše ere. Poput njegove Helene, ovo djelo nije tragedija: ima sretan kraj, u njoj nema nasilja i smrti, pa su je žanrovski određivali kao tragikomediju, melodramu ili čak "romantičnu dramu". Pretpostavlja se da je do takvog odmaka od klasične tragike kod Euripida došlo nakon ratnih strahota kojima je njegova Atena bila izvrgnuta tijekom dugotrajnih Peloponeskih ratova sa Spartom. "Ifigenija među Taurijcima" upravo je priča o uspješnom spasu i bijegu protagonista, nakon proživljenih ratnih i drugih užasa, sretni epilog Trojanskog rata. Obradu ove drame napisao je i J. W. Goethe, u dvije verzije (prozna 1779, u stihu 1787. godine), hvaleći Euripida kao "pjesnika budućnosti" kod kojega je sudbina ljudskih protagonista rezultat njihove slobodne volje, a ne viših božanskih sila pred kojima je čovjek nemoćan.

Preveo i komentare napisao: Koloman Rac.

Francuski književnik Émile Zola (1840.-1902.) osnivač je, teoretičar i najveći pisac književnog pravca naturalizma. Svojim je ciklusom od 20 romana "Rougon-Macquartovi" (1871.-1893.), među kojima se za remek-djelo smatra roman o rudarima "Germinal", u djelo proveo vlastite ideje prema kojima književnost treba stvarnosti pristupati gotovo poput znanosti, i postigao veliki uspjeh. Izuzetno je važan i utjecajan bio njegov doprinos liberalizaciji Francuske i angažman u borbi za društvenu pravdu i napredne ideje, pri čemu se osobito ističe njegova uloga u poznatoj aferi Dreyfus i obračun s konzervativnim vojnim i političkim krugovima u članku "Optužujem!" (J''Accuse!) objavljenom 1898. godine.

Roman "Thérèse Raquin" (1867.) prvi je Zolin književni uspjeh, u kojemu prvi put primjenjuje svoja načela, također i jedno od najboljih njegovih djela koje mu je u 27 godini donijelo ugled i slavu, te izazvalo skandal. Ovaj roman nije dio njegovog obimnog romanesknog ciklusa "Rougon-Macquartovi", u sklopu kojega je Zola stvorio svoja najuspjelija druga djela. Radnjom smješten u sredinu pariške gradske sirotinje i malograđanštine, donosi neobičnu priču o strasti, preljubu, ubojstvu i samoubojstvu, fizičkom i psihičkom nasilju, koja je izazvala gnušanje, ali istovremeno zaintrigirala čitatelje... Autor je stoga drugom izdanju Thérèse Raquin dodao predgovor u kojemu objašnjava svoja načela, te polemizira s kritičarima držeći da su, optužujući ga za opscenost, posve pogrešno shvatili njegove namjere. Taj predgovor se smatra jednim od važnijih Zolinih programskih tekstova. Glavni likovi, Thérèse i Laurent, gotovo su životinje, strojevi kojima upravljaju nagoni, te je pisac ovim romanom postavio temelje svojem gotovo znanstvenom, "kliničkom" pristupu književnosti.

Preveo: Božidar Zajčić.

Lektira za 3. razred srednje škole.

Kada završi svoj radni dan, gospođa Nadina prebroji utržak, zaključa sanduk i ode kući. A igračke? Čim ostanu same u sanduku, one se probude i više puta sve do zore ostaju budne. Kadšto u tome sanduku bude vrlo, veselo, oho! No, da vidimo što se to noću događa u sanduku gospođe Nadine!

Anto Gardaš (1938.-2004.) jedan je od najčitanijih i najomiljenijih suvremenih hrvatskih pisaca, autor brojnih popularnih i uzbudljivih romana za djecu i mladež. Prema vlastitim riječima, za najmlađe je želio stvoriti onakve knjige kakve je sam najviše volio čitati kao dijete, ali ih tada nije bilo dovoljno. Napisao je čak četrnaest romana za djecu i mlade ("Tajna zelene pećine", "Izum profesora Leopolda", "Duh u močvari", "Filip, dječak bez imena", "Miron u škripcu"...), te nekoliko zbirki priča.

Igračke gospođe Nadine je uokvirena zbirka priča o živim igračkama s osječke tržnice i njihovim začudnim pustolovinama, prvi put objavljena 2003. godine.

Lektira za 4. razred osnovne škole.

Kultna knjiga s prijelaza milenija sada i u e-izdanju! Na žalost, nije ni malo izgubila na aktualnosti...

Na temelju znanstvenih spoznaja i vlastitog bogatog iskustva stečenog tijekom godina kada je kao savjetnik za nove medije surađivao s brojnim danas vodećim kompanijama, Douglas Rushkoff jednostavnim jezikom objašnjava koje se metode i na koji način primjenjuju u svrhu manipulacije ljudima u suvremenom društvu. Polazeći od postupaka koje u trgovinama primjenjuju kako bi kupce prinudili da kupe proizvod, Rushkoff razotkriva i djelovanje marketinga u politici i javnom životu te načine na koji mediji utječu na formiranje našeg mišljenja. Pitak jezik, te Rushkoffova jasna argumentacija potkrijepljena obiljem primjera, čini ovu knjigu veoma poželjnim štivom, osobito cijenjenim među mlađom publikom. Poruka knjige je pozitivna i u svakom slučaju usmjerena ljudima koji žele aktivno živjeti i sudjelovati, bez cinizma, u otvorenom globalnom društvu.

Knjiga "Iznuđivanje" dobila je nagradu "Marshal McLuhan" 2002. godine za najbolju knjigu o medijima.

Knjigu su preveli Andrea Marić i Vlatko Broz.

Douglas Rushkoff je američki teoretičar medija, pisac, kolumnist, predavač i autor dokumentaraca. Napisao je nekoliko vrlo uspješnih knjiga o novim medijima i pop-kulturi, uključujući najpoznatija djela: Cyberia: Life in the Trenches of Hyperspace (1994.), Media Virus!: Hidden Agendas in Popular Culture (1996.), Playing the Future: What We Can Learn from Digital Kids (1999.), Coercion: Why We Listen To What They Say (2000.), Get Back in the Box: Innovation from the Inside Out (2005.), Life, Inc.: How the World Became A Corporation and How To Take It Back (2009.), Program or be Programmed: Ten Commands for a Digital Age (2010.) Rushkoff je također autor romanâ Ectasy Club (1998.), Bull (1999.) i Exit Strategy (2001.), grafičkih romana Club Zero-G (2004.) i Testament (2005.-2008.). Knjige su mu prevedene na tridesetak jezika.Za PBS-ov "Frontline" kreirao je nekoliko kultnih i nagrađivanih dokumentaraca: Merchants of Cool (2001.) o utjecaju korporacija na kulturu mladih, The Persuaders (2004.) o problemima marketinške industrije do kojih je došlo zbog otpora i zasićenosti potrošača, Life Inc. The Movie (2009.), Digital Nation, Life on the Virtual Frontier (2009.-2010.) i Generation Like (2014.); filmovi su dostupni na PBS-ovom Webu (www.pbs.org).

Rushkoff, "veteran medijskih ratova", profesor je medijske kulture na New York University, savjetnik Komisije Ujedinjenih naroda za svjetsku kulturu, član upravnog vijeća udruge Media Ecology Association, te jedan od osnivača pravca Tehnorealizam. Redovito sudjeluje u TV emisijama kao što su NBC Nightly News i Frontline, ili Larry King Show i Politically Incorrect. Piše mjesečnu kolumnu o cyber-kulturi u New York Timesu, koja se objavljuje u preko 30 zemalja, te surađuje u časopisima, novinama i portalima kao što su Time, The Guardian, Esquire, Paper, Daily Beast i TheFeature.com. Redovito drži predavanja o medijima, društvu i promjenama na konferencijama i sveučilištima širom svijeta. Kao konzultant surađivao je s brojnim institucijama, vladama, neprofitnim udrugama te kompanijama kao što su Sony, TCI i druge tvrtke s popisa "Fortune 500".Živi u New Yorku. Više o Douglasu Rushoffu dostupno je na njegovom Webu: www.rushkoff.com

Knjiga Međuodnosi umjetničkih svjetova dio je doktorske disertacije, a govori o simultanoj i sukcesivnoj umjetnosti kroz ilustracije Bhagavad Gite, u 18 poglavlja od kojih svako ima dvije verzije. Suština autoričinog interesa je prijenos misli i osjećaja iz drevnog indijskog epa, kroz likovne elemente, odnosno vizualizacija vremenske umjetnosti; pokušala je interpretirati kroz kompoziciju, boju, liniju, kontrast, treću dimenziju, strukturu, teksturu, proporciju, ritam i dinamiku, filozofiju Bhagavad Gite, koja je posebna utoliko što je u Indiji filozofija jednako religija, i obrnuto. Spomenuta je i analogija između vremenskih i prostornih umjetnosti, kao što je boja (valer), glazba (akord), te upravo kroz sinergiju značenja i zračenja na ilustracijama možemo doživjeti da "čitamo sliku".

Tatjana Burzanović je autorica, umjetnica, grafička dizajnerica i dizajnerica interijera, profesor na Fakultetu za kulturu i turizam na predmetu Indijska kultura, te na Fakultetu za dizajn i multimediju na Univerzitetu Donja Gorica u Podgorici, Crna Gora. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a doktorat obranila na Fakultetu primenjenih umjetnosti u Beogradu. Svoje je radove izlagala na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, te sudjelovala u umjetničkim i pedagoškim kolonijama.

Dobila je nekoliko nagrada za dizajn knjiga. Knjiga Međuovisnost umjetničkih svjetova nagrađena je na 11. sajmu knjiga u Podgorici za najbolje opremljeno umjetničko izdanje.

Knjiga je u elektroničkom izdanju dostupna i u engleskom prijevodu.